Krizantema koja ubija
Ubojita krizantema: Pomogo Bog i buhoč 1888.
Andrea Palašti i Daniel Popović
25.08–05.09. 2024. | Galerija Sveti Jerolim | Stari Grad, Hvar
Umjetnički suradnici: Sunčica Huljić, Jovan Jakšić, Viktor Popović, Milan Trenc, Frane Abramović, Satoshi Nagae
Kustosica: Veronika Gamulin
Glazba na otvaranju: Klapa Dišpet, Jedna ura 'lada - pjesme iz polja
"Pomogo Bog i buhoč 1888." je natpis na dimnjaku kuće Bartućevih u Malom Grablju na otoku Hvaru, koji osvjetljava priču o dalmatinskom buhaču i njegovoj ulozi u izgradnji otočnih sela, kada je ovaj cvijet dominirao hvarskim krajolikom. Izložba Pomogo Bog i buhoč 1888. predstavlja jedan segment istraživačkog rada pod skupnim nazivom Ubojita krizantema, u kojem dimnjak postaje ključni simbol za pokretanje narativne linije o buhaču. U formi video instalacije, izložba prepliće povijesne i suvremene, znanstvene i fiktivne elemente u poetski i fragmentirani ansambl.
Fotografija iz filma Schären und Fjorde an der Adria, Ulrich K. T. Schulz, 1934. S ljubaznošću: Murnau Stiftung
Ubojita krizantema je umjetničko-povijesno istraživanje, o najsmrtonosnijem cvijetu u svijetu kukaca - dalmatinskom buhaču. Poznat od davnina, buhač (Tanacetum cinerariifolium /Trevir. /Sch. Bip.) je jedan od prvih 'čistih' insekticida koje je čovjek koristio. Od pamtivijeka je buhač samoniklo rastao na kamenjarima istočnojadranskog primorja, ponajviše u Dalmaciji, odakle je dobio naziv koji je i danas u upotrebi, Dalmatinski piretrin. Kao prirodni biorazgradivi otrov, nastao ekstrakcijom piretrina, trenutno je ponovno u povećanoj potražnji kao ekološki prihvatljiv insekticid u području kućne upotrebe, higijene tijela, zdravlja životinja, biološke poljoprivrede i ‘borbe’ protiv komaraca.
Legenda kaže kako je otkriven zahvaljujući Ani Rosauer 1840. godine u Dubrovniku. Ona je navodno ubrala buket buhača te ga ostavila osušena u zakutku sobe i onda nakon nekog vremena pored osušenog buketa pronašla mnoštvo uginulih insekata. Insekticidna svojstva ubojitog cvijeta otada do danas proučavaju strani i domaći istraživači. Jedan od prvih bio je dubrovački ljekarnik i prirodoslovac Antun Drobac, zatim agronom Petar Luka Biankini porijeklom iz Staroga Grada, te hrvatsko-švicarski znanstvenik, nobelovac Lavoslav Ružička. Proučavajući strukture aktivnih komponenata buhača, Ružička i njemački kemičar Hermann Staudinger 1924. godine identificirali su kemijsku strukturu buhačeva praha piretrina. Bilo je to otkriće koje je kasnije dovelo do velike proizvodnje sintetičkih piretroida.
Proizvodnja buhačeva praha započela je sredinom 19. stoljeća, kada Dalmacija postaje glavni proizvođač prirodnog insekticida u svijetu. Kako bi proizvodnju buhačeva praha zadržali samo za sebe, Dalmatinci su navodno pekli sjemenke biljke koje su trebale biti izvezene za uzgoj, a kako bi spriječili klijanje. Bio je to uzaludan pokušaj i dalmatinski buhač ubrzo je obišao cijeli svijet.
Fotografija iz filma Schären und Fjorde an der Adria, Ulrich K. T. Schulz, 1934. S ljubaznošću: Murnau Stiftung
Godine 1866. braća Bartol i Andrija Petrić (Škontretovi) iz Selaca kod Staroga Grada prvi su uzgajali buhač na otoku Hvaru. Velika potražnja i visoke otkupne cijene buhača privukle su brojne otočane na uzgoj ove poprilično nezahtjevne biljke. Tako Ivan Zoranić u svom Ljetopisu iz Velog Grablja piše kako je godine 1875. “buhač postao najveći proizvod u trgovini i najprvi proizvod gospodarskog imanja u Grablju…” te kako su prilikom gradnje župne crkve Sv. Kuzme i Damjana u Velom Grablju 1886. postavili na spomen deset novčića i desetak cvjetova buhača “jer da nije bilo ove trave nebi se bilo moglo po drugih proizvodih nikako ugraditi crkvu.” Napokon, dimnjak kuće Bartučevih u Malom Grablju iz 1888. godine svjedoči svojim natpisom zahvalnosti puka svojim spasiteljima, Bogu i buhaču.
Početkom 20. stoljeća u Dalmaciji se proizvodilo oko 900 tona buhača. Nakon Prvog svjetskog rata i filoksere koja je uništila vinograde, buhač se pokazao spasonosnim proizvodom. Godine 1926. izvezeno je u SAD i u zapadnu Europu 1350 tona suhog buhača u cvijetu i prahu,
Koristeći pastu osušenog cvijeta, japanski uzgajivač mandarina Eiichiro Ueyama izumio je prvu spiralu protiv komaraca na svijetu. Eiichiro Ueyama je 1910. godine registrirao tvrtku i zaštitni znak Kincho te zajedno sa Kraljevinom Jugoslavijom postao najvećim izvoznikom buhača na svijetu. Kralj Aleksandar I Karađorđević odlikovao ga je 1929. godine titulom počasnog konzula Kraljevine Jugoslavije u Osaki za doprinos razvoju produktivnijih metoda uzgoja i korisnih primjena cvjetova dalmatinskog buhača. Danas, njegov praunuk Naohide Ueyama, predsjednik Dainihon Jochugiku Co., Ltd. (Kincho Company) počasni je generalni konzul Srbije, budući da se Kraljevina Jugoslavija raspala tijekom povijesti. Iako se dalmatinski buhač nije proizvodio u Srbiji, diplomatski odnosi Srbije i Japana i danas su umreženi zahvaljujući dalmatinskom buhaču.
Otok Takamishima, Japan. S ljubaznošću obitelji Kuramoto (Inkyo)
Ubojita krizantema, kao projekt u nastajanju, prati buhač od Dalmacije do Japana te istražuje čudne i naizgled nevidljive veze između cvijeta, njegova insekticidnog svojstva, ekonomije, politike, ekologije i komaraca. Projekt ima za cilj mapirati nekoliko različitih kutova iz kojih možemo govoriti o buhaču: znanstvenici, povjesničari, pjesnici, umjetnici, poljoprivrednici, političari, komarci, kukci, druge biljke, tlo, sunce itd.
Izložbu organizira udruga DALMATICA VIVA (www.dalmaticaviva.com), a podržana je sredstvima Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije te Zaklade Kultura nova. Istraživački projekt u Japanu podržan je kroz Fotografski projekt „European Eyes on Japan/Japan Today“– EU Japan Fest Japan Committee (Tokyo) i Evropske prestonice kulture Novi Sad 2022.
Izražavamo zahvalnost prema:
Izv. prof. dr. sc. Martina Grdiša i dr. sc. Filip Varga (Agronomski fakultet, Zavod za sjemenarstvo i tehnologiju, Sveučilište u Zagrebu, Znanstveni centar izvrsnosti za bioraznolikost i molekularno oplemenjivanje bilja, Zagreb); dr. sc. Marija Jug-Dujaković i dr. sc. Tonka Ninčević (Institut za jadranske kulture i melioraciju krša, Split); Sanja Rotter (umjetnica/dizajnerica, Zagreb); Viktor Popović (umjetnik/dizajner, Split); Ivan Zaninović Grande (Udruga Pjover - za zaštitu i revitalizaciju sela Velo Grablje, Hvar); Bruna Ovčar (UZ “Buharica” Grohote, Šolta); Mirela Mijić (OŠ Grohote, Šolta); dr.sc. Danijela Poljuha (Institut za poljoprivredu i turizam Poreč); Martin Muhek (lingvist, Zagreb); Bartul Huljić i Maja Vukić (Općinska knjižnica i čitaonica Jelsa); Klapa Dišpet; Muzej hvarske baštine; Muzej općine Jelsa; Naohide Ueyama (predsjednik Dainihon Jochugiku i počasni generalni konzul Republike Srbije u Osaki); Rina Suzuki, Kazuhiro Yoshida i Hiroko Kusumi (Dainihon Jochugiku, Osaka); Seiichi Kashima, Hiroyuki Kawai i Kyohei Misaki (Kishu tvornica Dainihon Jochugiku, Arida); Tomoyuki Hikitsuchi, dr. Yukio Kikuta, Takanori Yamashiro, Yumi Kawajiri, Toshiya Ohshima, Honami Mitsuishi, Takahiro Yanagisawa, Takahiro Mita (Istraživački i razvojni laboratorij Dainihon Jochugiku, Osaka); Yachiho Okano (Innoshima Flower Center); Watanabe Koichi (umjetnik, Osaka); Mikiko Kikuta (kustosica, Tokio); Cathy Hirano (prevoditeljica, Takamatsu); Yuichi Hirano (arhitekt, Takamatsu); Hitomi Kawasaki (Gendaibonsai Japan, Kyoto); Tamami Muneyasu (supervizor Setouchi Triennala, Takamatsu); dr. Nobuyuki Tanaka (Nacionalni muzej prirode i znanosti, Odjel za botaniku, Tsukuba); Prof. D.Sc. Hidetoshi Nagamasu (Muzej Sveučilišta u Kyotu); Prof. D.Sc. Kazuhiko Matsuda (Nara Kindai Sveučilište, Odjel za primijenjenu biološku kemiju); Masamichi Yamano (Kuća buhača Takamijima); Toki Noriko (Toki Art Space, Tokyo); Yukino Takashima (prevoditeljica, Goethe-Institut Osaka Kyoto); Haruka Shirahama (Alt_Medium, Tokyo); Hirofumi Nakamae (umjetnik, Osaka); Atsuko Kotaka (umjetnica, Fujino); Shuichi Nemoto (Herbarij Sveučilišta Tokyo, TI); Satoshi Nagae (fiziolog vježbanja, Yokohama); Shuji Kogi i Saori Hakoda (EU-Japan Fest, Tokyo); Daishi Uchida i Yo Yakushi (Ured za zaštitu bilja Tokyo - Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva); Članovi Galerije 176 (Osaka); Aleksandra Kovač i Marija Perišić (Veleposlanstvo Republike Srbije u Japanu, Tokyo); dr. Milica Rat (Herbarij BUNS, Odjel za biologiju i ekologiju, Prirodoslovno-matematički fakultet, Sveučilište u Novom Sadu); dr. Milica Aćimović (Institut za ratarstvo i povrtlarstvo, Odjel za povrćarske i alternativne usjeve, Novi Sad).
Andrea Palašti, vizualna umjetnica, i Daniel Popović, istraživač, surađuju od 2014. Njih dvoje spajaju Andreino iskustvo u fotografiji i pedagogiji s Danielovim interesom za povijest i novinarstvo. Njihovi zajednički projekti postaju vidljivi kroz izložbe fotografija, povijesna istraživanja, ilustrativna predavanja i participativne radionice, s ciljem promicanja suptilnog razumijevanja našeg svijeta. Njihova praksa temelji se na konkretnim studijama slučaja, istražujući u državnim arhivama, institucijma i muzejima kako bi otkrili priče izvan službenih narativa. Njihova istraživačka metodologija propituje pamćenje, subjektivnost i identitet, kao i odgovornost povijesti. Članovi su "Udruženja nezavisnih novinara Vojvodine", spajajući novinarsko istraživanje s umjetničkim strategijama.
Više na: www.andreapalasti.com
